4 мин.

Snovi postaju java

14

Svaki profesionalni sportas zeli nastupati za reprezentaciju svoje zemlje. Ja nisam iznimka. Tim vise ako poziv dobijas u 28-oj i nikada nisi igrao ni za jedan veliki klub u svojoj zemlji. Obicno je takav put do reprezentacije i najtezi, no u isto vrijeme i lijep ako ga uspijes proci. Sve to govorim da biste shvatili kako sam bio srecan iznutra kada me je prije nekoliko tjedana na mobitel pozvao izbornik reprezentacije Hrvatske Slaven Bilic.

– Da li bi zelio trenirati sa nama i odigrati protiv Liechtensteina? – upitao me je Bilic.

Do tog momenta su kolale glasine da bih mogao biti pozvan u reprezentaciju i stoga me taj telefonski razgovor nije sokirao.

– Naravno da bih, – odgovorio sam. – Cekao sam takav poziv citav zivot. I sto sad, da odbijem? )))) Ni u kom slucaju!

Naravno, protivnik nije bas najjaci, no kada je u pitanju debi – idealan.

S nestrpljenjem sam cekao ponedjeljak i let za Zagreb. Kada smo sletjeli zaputio sam se u zagrebacki «Sheraton» gdje su se polako okupljali igraci iz raznih zemalja. Vec od ranije sam znao 70% reprezentativaca. S nekima od njih sam igrao, ponekoga znao iz obicnog zivota, a nekolicinu upoznao u inozemstvu. Zahvaljujuci tome prvi susret je prosao lako, bez opterecenja.

Na koncu konca, to nije poznanstvo preko Interneta, kada dolazis na sastanak i razmisljas: da li ce doci ona ista cura koju si upoznao preko racunala ili su sve njene fotografije bile «frizirane» u Photoshopu? I kako postupiti ako ti se ne dopadne: pobjeci nakon pet minuta ili joj odmah reci da te je zamijenila s nekim? )))) Naravno, salim se. Sa sastanka ne bjezim nikada.

S Eduardom, Modricem i Corlukom sam igrao u «Interu» iz Zapresica. U klubu su bili na posudbi iz zagrebackog «Dinama» – mladi momci koji su dosli sticati iskustvo. Ja sam tada bio nesto iskusniji od njih: vec sam bio odigrao – sto u prvih jedanaest, sto kao pricuva – nekih 30-40 utakmica. Modric je u pocetku bio pricuva, ali na treninzima se jasno vidjelo: stasa zvijezda hrvatskog nogometa. U to vrijeme ja sam igrao na njegovoj poziciji. Kroz pola godine situacija u klubu se naglo pogorsala: nogometasi nisu dobivali placu, ambicije su nestale, ozracje se pokvarilo i ja sam krenuo u potragu za novim klubom. Uskoro sam napustio «Inter». Na posljednjem treningu Modric mi je rekao: «Hvala, Dujma, dobio sam mogucnost da zaigram!»

I poceo je igrati, i to super! Mada «super» nije prava rijec koja bi mogla to opisati… Uskoro je «Dinamo» vratio iz posudbe svu trojicu i oni su poceli igrati kao ludi. Poslije toga su dobili pozive u reprezentaciju, a to je vec bio uzlet u raj J)))).

Sada smo zajedno u reprezentaciji, ali putevi do nje su nam bili toliko razliciti. Kako kazu, «cudni su putevi Gospodnji».

U Rusiji se trenutno govori o naturaliziranju nekolicine Brazilaca koji igraju u Premijer ligi. Eduardo je nas primjer naturalizacije. Dosao je u Hrvatsku kada mu je bilo 15 godina, kako to vec rade mnogi Brazilci koji nemaju sto izgubiti. Od tada je proslo mnogo vremena i velik broj ljudi misli da je on Hrvat, a ne Brazilac. On je zivio u Hrvatskoj 10 godina, skrasio se u Zagrebu, ozenio Hrvaticu i vrlo dobro govori nas jezik. Zabio je mnogo zgoditaka za «Dinamo» i reprezentaciju i svi ga vole. U reprezentaciji smo mnogo vremena provodili zajedno. Razmijenili smo brojeve mobitela, pa cu mu ubuduce moci cestitati na njegovim zgodicima za «Arsenal».

U reprezentaciji sam osjetio ozracje koje u njoj vlada. Pricaju da je isto tako toplo bilo tijekom sve cetiri godine Biliceva izbornickog mandata. Osjeti se to i u tisku i u razgovorima s reprezentativcima i u pobjedama nasih crveno-bijelih kockica. Sada sam imao priliku to osjetiti i sam.

Treninzi su bili dobri. Opterecenje je bilo prilicno, mada sam uvijek mislio da igraci reprezentacije na njenim treninzima odmaraju ))).

Sto se tice same utakmice, bio je to lak susret. Brzo smo zabili zgoditak, a protivnik u prvih 45 minuta nijednom nije presao na nasu polovicu terena. Poceo sam se zagrijavati vec u 35. minuti, mislio sam da cu uci u igru vec pocetkom drugog poluvrijemena, ali sam usao tek u 65. minuti.

Po mom misljenju (a tako misle i drugi) odigrao sam dobro, mada nisam pokazao nista posebno. Par puta sam tocno dodao loptu, za nesto vise jednostavno nisam imao vremena. Bilic je poslije utakmice kazao da sam odigrao kao da imam u nogama vec pedesetak reprezentativnih utakmica. Novinari su, kako mi se ucinilo, bili isto tako pozitivno raspolozeni. U Hrvatskoj nisam igrao na toj razini kao sada, a oni koji me se sjecaju nisu ocekivali da sam toliko napredovao. Bilic je obecao da ce me ponovno zvati. Vidjet cemo sto ce biti.

Doletio sam u Moskvu, radujem se prvom snijegu i ne zaboravljam zbog cega sam dobio poziv u reprezentaciju. Zbog igara u mojim ruskim klubovima. Zato su sve moje misli usmjerene ka tome kako pobijediti «Dinamo» i «Himki», osvojiti trece mjesto i igrati slijedece godine Ligu prvaka. Ako se to ostvari, moci cu kazati da je 2009-ta bila najbolja godina moga zivota.

P.S. Русскоязычная версия этой заметки – здесь.

logoЛокомотив
logoДинамо Загреб
logoСборная Хорватии по футболу
logoСлавен Билич
logoИнтер Запрешич
logoЛука Модрич
logoВедран Чорлука
logoТомислав Дуймович