Svadbarska pjesma
Uoci utakmice «Rubin» «Krilja Sovjetov» u svom blogu na Sports.ru vezist «Lokomotive» Tomislav Dujmovic otvoreno se obraca napadacu iz Samare Jevgeniju Savinu, sjeca se provoda na njegovom vjencanju i upucuje pregrst komplimenata predivnome gradu Sankt Peterburgu.
O konacnici nogometnog prvenstva Rusije pisat cu malo kasnije. Trenutno trebam vratiti stari dug ispricati o vjencanju druga. Zenja Savin, napadac «Krilja Sovjetov», je pocetkom rujna postao obiteljski covjek, ali mi je fotografije poslao tek sada. Zbog toga je ovaj post posvecen njemu. A tocnije njima.
Zenja Savin je jako dobar, emotivan covjek, spreman pomoci prijatelju u svako doba. Ali od svih njegovih vrlina najvise mi se dopada to sto on iskreno voli nogomet. Isto kao i ja.
Ugovor s «Amkarom» smo potpisali istodobno. Zenja je bio moj prvi ucitelj ruskog jezika. Kada smo po svrsetku priprema doletjeli u Perm, imali smo tri dana pauze. Zenja i ja zivjeli smo blizu u klupskom trening kampu. On mi je odmah predlozio da se druzimo i grad smo upoznavali zajedno: isli na biljar, u restorane, kino. Odmah sam shvatio da je hrvatski slican ruskome i poceo halapljivo uciti, uz Zenjine stalne konzultacije. U jednom trenutku sam mu vec toliko bio dozlogrdio svojim pitanjima da mi je rekao: «Dujma, ostavi me na miru»
Jednoga dana dok smo bili u Permu naucio sam kako na ruskom reci «pas». Ali umjesto tocnog «pjos» govorio sam «psjo». Toga «psjo» Zenja se sjeca i dan danas: svaki puta kada mi se javi telefonom, napominje mi o tome, premda je u prvo vrijeme u mom ruskom bilo mnogo smijesnoga. Na primjer, vrlo dugo govorio sam ne «Do svidanjija!» («dovidjenja»), a «Na svidanjije!» («izlazak»). Mogu si misliti kako je to bilo smijesno ljudima koji su me culi.
Vec tada kad smo dosli u Perm Zenja je bio u vezi sa Lenom djevojkom koju je ove jeseni ozenio. Oni su mi uvijek izgledali kao odlican par, ljudi koji kao da su rodjeni jedno za drugo. Zbog toga mi je jako drago da su se vjencali. A to sto su mene pozvali na svadbu je doista super!
Vjencanje je odrzano u Sankt Peterburgu i bila je vrlo strucno organizirano. Mladenci su odabrali datum kada je u prvenstvu Rusije bila pauza kako bi Zenjini prijatelji nogometasi mogli doci. Samo vjencanje je bilo vrlo lijepo. Ceremoniju su organizirali na krovu stare peterburske zgrade odakle se vidi citav grad. U jednom kutu muzicari su svirali jazz, u drugom su umjetnici crtali karikature gostiju, a u centru je bio luk ispod koga su Zenja i Lena rekli jedno drugome «Da». Zatim smo sjeli u limuzine «Hummer», odvezli se do restorana i veselili do sutra ujutro.
Bilo mi je jako zao sto vec dugo nisam bio doma, jer bih u takvom slucaju mladencima obvezatno donio iz Hrvatske neki originalan svadbeni dar. Zbog toga sam odlucio ne smisljati nista i stavio dar u koverat. Bilo kojoj mladoj obitelji takav je dar bolji od blendera, mikrovalne peci i svega ostalog sto obicno mladencima daruju na svadbi.
Poslije vjencanja smo ostali u Peterburgu jos jedan dan i po ko zna koji put sam dosao do zakljucka kako je to lijep grad! Toliko parkova gdje se moze prosetati! А rijeke! Kao da si u Veneciji. Setas i osjecas da nisi u Rusiji.
Zenja trenutno prolazi kroz prilicno tezak period u karijeri. Ne igra za «Krilja», a ja razumijem sto to znaci za nogometasa. Moj savjet je jednostavan nemoj se predavati, prijatelju. Ako budes istrajan, prije ili kasnije vratit ce se sve na svoje mjesto. Covjek pada da bi se uzdigao. Svi zele u isto vrijeme biti na vrhu, ali ne znaju da je nasladje penjati se na taj vrh.
Strpljenje i vjera u bolje sutra nisu vazni samo u nogometu, no i u obiteljskome zivotu. Zato, Zenja, samo naprijed, nemoj se predati i sve ce na koncu ispasti dobro.
P.S. Na ovaj blog se mozete pretplatiti pritiskom na dugme dodati na traku koje se nalazi ispod naslova bloga.
