Poziv u vojsku
U mojoj karijeri u Rusiji sam odigrao protiv CSKA dvije utakmice za pamcenje.
Jedna od njih je mec s armejcima u Permu 2008. godine. Prvo je «Amkar» vodio, pa su oni vodili, da bismo mi na koncu poravnali. Kada sam igrao u «Amkaru» bilo kakav pozitivan rezultat u susretima s moskovskim momcadima za nas je bio jednak pobjedi. Za takve utakmice se pripremas sam: dolazi klub iz Moskve, treba se pokazati u najboljem svjetlu, mozda te iznenada uzmu sa sobom. Premda osobno ja mislim da svaku utakmicu treba igrati kao da ti je posljednja. Jos davno, dok sam bio u omladincima, sam shvatio da nikada ne mozes znati tko te gleda s tribine. Zato igraj i pruzaj maksimum u svakom susretu.
Tu utakmicu smo mogli i dobiti i izgubiti. Upravo sam ja postigao zgoditak kojim smo poveli sa 2:1. No sve je pokvario Milos Krasic – zabio nam je dva gola i vec je bilo 2:3! Bili smo bolji i poraz bi sigurno bolio, ali hvala Bogu da je Zora Peev zabio gol. 3:3 – i svi zadovoljni. Prosle godine je svima bilo tesko igrati u Permu i cak su i moskovske momcadi bile zadovoljne neodlucnim rezultatom. Protivnici su nas se bojali.
Druga utakmica za pamcenje je proslogodisnje finale Kupa Rusije. U tom turniru je vec u polufinalu bilo fantasticno ozracje. Pobjeda nad «Uralom» je prica za sebe. Navijaci «Amkara» i «Urala» su zakleti neprijatelji. Jekaterinburg i Perm se nalaze s raznih strana Urala, pa ispada da su jedni Europljani, a drugi – Azijati. Mi smo pobijedili i pocela je ludnica! Finale, cijeli grad se spremao na put, zovu nas s televizije i ja zajedno s kapetanom Ljohom Popovim gostujem u nagradnoj igri gdje se dijele aranzmani za Moskvu! Cijeli grad je zivio za tu utakmicu. Bilo gdje da odes u restoran, prilazili bi ljudi i govorili: «Naprijed, momci, vi to mozete!»
U finalu sam ja zabio drugi gol. Poveli smo 2:0 i ja sam pomislio: «Gotovo je!» Toga dana CSKA nije bio bolja momcad i mislio sam da nam ne mogu zabiti dva gola. Sada se sjetim Bozovica koji je u sali kazao da smo izgubili zbog mog zgoditka. Prvi razlog – ako bi ostalo 1:0, svi bismo ostali napeti i vjerojatno sacuvali taj rezultat. А 2:0 je vrlo opasan rezultat, momcad se opusti i lako ti mogu zabiti prvo jedan, a zatim i drugi gol. Drugi razlog zbog kojega sam kriv je sto sam se premalo radovao golu. Bozovic tvrdi da sam trebao ostati lezati na travi desetak minuta, grliti se sa suigracima, navijacima i odugovlaciti vrijeme. Umjesto toga ja sam potrcao na nasu polovicu terena, CSKA je stavio loptu na centar i ubrzo smanjio rezultat.
Kod njih mi se dopadao Zirkov. Krasic takodjer igra dobro. On je covjek raspolozenja, kao da je Brazilac. Kada je dobro raspolozen, jako ga je tesko zaustaviti, on je nogometas velikog potencijala. Pored njih dvojice, dubok dojam ostavlja i Vagner. Realizacijom. Ne kretnjama, fintama, trikovima, a upravo umijecem realizirati sansu.
Ako me upitate koji protivnik mi je najneugodniji, odgovor je lak – CSKA. Tijekom svih ovih godina koliko sam u Rusiji, moje momcadi ih niti jednom nisu pobijedile. Dok sam igrao u «Amkaru» s njima smo ili remizirali ili gubili. U «Lokomotivi» smo izgubili 1:4 u prvenstvu i 0:1 u Kupu. Otkud takva katastrofa u utakmici sampionata? U prvih 20 minuta sam bio uvjeren da cemo pobijediti, jer smo jako dobro igrali, ali nam je zatim Dzagojev zabio iz kaznenog udarca. Nama je bilo jasno da nam remis ne odgovara. Nismo bas najbolje startali i kolale su price da Rasida mogu smijeniti, pa smo odlucili silovito krenuti naprijed. Onda sun am zabili drugi. Treci. Cetvrti. U toj utakmici manjkalo nam je iskustva. Zato CSKA i jeste za mene najneugodniji protivnik. Kako igrati protiv njega – to vec nije pitanje za mene. To treba pitati Palica.
